Dok su u jeku bile utakmice nogometne lige prvaka čekao sam trolejbus. Na stanici je stajalo šest revizora.
Pomislih: Da vas nije malo? Stanici prilazi trolejbus, mali, Otoka – Jezero. Ne odgovara mi taj. Mogao bih i njim pa malo prohodati ali mi se nije dalo. Dva revizora su ušla, prekontrolisali par putnika i nastavili sa svojom pričom. Dupli trolejbus. Dobrinja – Jezero. Ni taj mi ne odgovara, a opet mogao bih. Odmah iza njega još jedan dupli trolejbus, Otoka – Jezero. Već mi sumnjivo da su tri zaredom za Jezero. Upitam revizore: – Je li to nema za Trg Austrije? – Ima, kako nema, odmah iza ovog – odgovaraju. – Pa iza ovog je opet za Jezero – dodajem. – Kako bolan? – iznenadili se. – Pa lijepo, piše mu na tabli. Trolejbus se zaustavio i revizori upitaše vozača: – Otkud ti za Jezero da ideš. – Ahaha – smijao se vozač – ne zajebajite me, idem za Trg. – Pa što će ti tabla da ideš za Jezero? – pitao je najglasniji od njih. – A vidi stvarno, nisam primijetio, mijenjao sam vozilo – pravdao se vozač. – Koliko ih nije ušlo u vozilo? – prozborio sam kroz smijeh. Trolejbus je bio prazan. Ipak sam kupio kartu, moglo mi se iako to ne činim skoro nikad. Proveo sam vožnju do odredišta u razgovoru sa vozačem.
0 Comments
|