Postali smo hibridni zombiji,
obučeni, kose neoprane par dana, hodajuće noćne ptice lišene svake normalnosti. Ne tražimo krv, gutamo noć kao spasenje dok kroz grlo cijedimo omiljeno pivo. Postali smo konji za demone koji nas jašu bez sedla, s emotivnim lasom oko vrata stegnutim i blizu k'o smrt. Na tanjiru nema kolača sreće, usta su nam puna želja, žvaćemo nemoć kao chunga lungu samo bez sličice. Pored realnosti druga nam slika i ne treba, nit će uljepšati zidove sobe u kojoj jebeno pokušavam zaspati jer nisam naučio leći prije ponoći. Hodam od vrata do otvorenog prozora, umaram noge, umjesto nogu umori se duša i broji sitne sate. Krvnim zrncima igraju se neka druga djeca.
0 Comments
|
AuthorPoezija, zapisi Archives
July 2022
Naslovi
All
|