Postali smo neonski stubovi hodajuće digitalne reklame lišene svake normalnosti. Ne tražimo krv gutamo avgust kao spasenje dok kroz grlo cijedimo omiljeno piće. Postali smo konji za demone koji nas jašu bez sedla, s emotivnim lasom oko vrata stegnutim i blizu k'o smrt. Na poslužavniku nema kolača sreće, usta su nam puna želja, žvačemo nemoć kao chunga lungu samo bez sličice. Pored realnosti druga nam slika ne treba, nit će uljepšati zidove sobe u kojoj pokušavam zaspati. Nisam naučio nestati prije ponoći. Hodam od vrata do prozora, umjesto nogu umaram dušu i brojim sitne sate. Krvnim zrncima igraju se neka druga djeca. Iz knjige: "Na potiljku sjećanja"
0 Comments
|
AuthorPoezija, zapisi Archives
July 2022
Naslovi
All
|